subota, 25.08.2012.
Let's start again
Dakle, počinjem ispočetka. Opet.
Nije sve tako divno u zadnje vrijeme.
Prvo što mi smeta je ova odvratna vrućina. Ja ne mogu normalno funkconirati na ovako visokim temperaturama. Jedva čekam jesen, kišu, žuto lišće, nižu temperaturu, jesensku odjeću. mraz...o, kako mi fali mraz. U mom mjestu jesen izgleda prekrasno i, iako simbolizira umiranje, kraj, starost, mene vraća u život. Počinje škola, snižavaju se temperature pa napokon mogu disati, a ta eksplozija boja u prirodi u meni jednostavno budi sreću i inspiraciju. Našla sam prekrasnu šumu otprilike 40 minuta hoda od moje kuće i jedva čekam da odem tamo.
Drugo što mi smeta u zadnje vrijeme je mama. Posvuda čitam kako djevojke imaju dobre odnose sa svojim majkama, kako ih smatraju prijateljicama,kako im se povjeravaju, kako su bliske, a ja, eto, svoju svakim danom sve manje smatram majkom. Čini mi se da se stalno udaljavamo jedna od druge. Opet se svađamo. sve je počelo prije dva dana.
Tata i ja smo išli u "shopping" (tjedna nabava namirnica). Ona je gledala seriju. Pitala sam ju što treba kupiti, a ona je rekla "svašta". I tako ja nabrajam: mlijeko, sol, ocat, bla bla i ona se ponekad udostoji kimnuti glavom (valjda da joj ne bi promaknuo koji inteligentni monolog turske glumice). I dobro, pomirena ja s očitim nedostatkom njenog zanimanja za kućanstvo odlazim, kad ona dovikne da joj kupim mini-hrenovke. Ja ju mirno pitam mogu li kupiti one normalne veličine jer im je okus isti, a cijena manja, a ona se izdere da joj ne moram onda ništa kupovati. Pokušam ja opet, kažem joj da nema veze, da ću joj kupiti mini-hrenovke ako ih baš toliko hoće, a ona opet plane, izdere se da joj nemoram ništa kupiti i da ju ostavim na miru.
Dobro, rekoh, nema veze, smirit će se ona.
(kupila sam joj mini hrenovke, nakon što sam ih jedva našla, a onda skoro polomila sve oko sebe dok sam ih pokušavala dohvatiti sa najviše police)
Drugo jutro ju lijepo pozdravim, a ona ništa. Na moja pitanja odgovara sa "da" i "ne" (ako uopće odlući odgovoriti na njih) i pored mene prolazi "ko pored turskog groblja". dobro, rekoh, nema veze, smirit će se ona, nek se odljuti. Danas opet ista stvar. Pred drugima se pretvara da je sve u redu, ali kada smo same pravi se da me ne vidi.
Takvo ponašanje me ljuti i žalosti. To se i prije često događalo, i onda sam znala dugo plakati zatvorena u sobi, pitajući se zašto se mama ljuti, zašto me ne voli, zašto ne razgovara sa mnom. Kada bih ju pitala zašto se ljuti, hladno bi rekla "pusti me na miru".
Danas više nije tako. Ne pitam ništa i ne plačem. Ljutnju iskalim kroz vježbu ili na papiru ili jednostavno ne mislim na to, a moja nekadašnja ljubav prema njoj sve više nestaje.
Pomirila sam se s tim da je ona takva kakva je i da se neće promijeniti, jednako kao i naš odnos.
vidjela sam da se po blogovima u zadnje vrijeme vodi rasprava oko čina samoubojstva.
Ni ja se ne mogu suzdržati od komentiranja te teme jer sam prije nekoliko godina i sama o tome razmišljala. Nekoliko puta sam došla i do trenutka da sam prislonila hladni nož uz zapešče i trebala samo povući jedan čvrsti potez.
Ne znam znaju li (oni koji raspravljaju o tome) misli, osjećaje s kojima se suočavaju osobe koje razmišljaju ili su se odlučile na samoubojstvo.
Vidjela sam da o njima govore kao o kukavicama, govore da su, na nei način, jadni, da su nepravedni premaljudima koji ih vole. Iako smatram d je to jednim dijelim točno, ne mogu se složiti u potpunosti upravo zbog vlastitog iskustva.
Kada sam ja razmišljala o tome, imala sam nekih 13 godina. bilo je torazdoblje od 7. razreda, pa do kraja 1. srednje. To je ono vrijeme kada sam ulazila u to gorko-slatko pubertetsko razdoblje. Bila sam relativno siromašna djevojka, niska, s 20 kila previše, zaljubljena u knjige i pisanje i predana da imam najbolje ocjene, bez brata ili sestre, s roditeljima koji su se često svađali. Tata je u to vrijeme imao nekoliko operacija, govorilo se da možda ima i tumor, ostao je bez posla, uglavnom, oko mene je vladala depresija. Nisam se nigdje mogla uklopiti, nisam nikamo pripadala, okružena tugom i svađom, s jednim pravim iskrenim prijateljem, sadašnjost mi je bila grozna, a ni budućnost nije izgledala sretno. S bolesnim tatom, mamom na rubu živaca i okolinom koja me nije prihvaćala, nisam imala za koga živjeti. Dane sam provodila namrštena, a noći u suzama i samoubojstvo mi se činilo kao najbolje rješenje za sve. Nisam mogla ništa promijeniti, a ionako ne bih nikome nedostajala.
Uzela sam nož i pritisnula ga uz kožu bodreći sama sebe. Bojala sam se, a ujedno sam i sama sebi htjela dokazati da nisam kukavica. "A što ako kasnije bude još gore od ovoga?", pitala sam sama sebe, a zatim odlučila odgoditi svoj kraj ua nekoliko dana.
Dani su prolazili, a ništa se nije mijenjalo, postajala sam sve odlučnija u naumu da si prekinem život.
A onda me je spasila knjiga.
Da, obična knjiga s lijepim koricama. Neću reći koja knjiga jer bi ju većina smatrala smećem, patetičnom, gotovo djetinjastom, pa čak i depresivnom. Mnogi su ljudi čuli za nju i mnogima se ne sviđa, ali meni je značila život. Ta jadna knjiga uvjerila me da vrijedi živjeti, da moram biti jaka i izdržati jer postoji netko kome je stalo do mene.
Nakon te knjige, nakon tog dana kada sam ju pročitala, nikada više nisam pomislila na samoubojstvo.
Znala sam puno puta čitati svoj dnevnik iz tog razdoblja. Vidjela sam kako sam pokušavala sakriti svoju tugu nekim nevažnim temama, a onda bih se nasred rečenice raspala i prestala pisati, ostavljajući trag suza na papiru. Danas sam sretna što sam onoga dana bila previše kukavica da povučem nož ili možda dovoljno hrabra da nastavim živjeti.
Ne osuđujte one koji su se odlučili na samoubojstvo. Možda oni u vašim očima izgledaju slabo i sebično, ali nikada nećemo znati kako je biti netko drugi i nikada u potpunosti nećemo upoznati uđe strahove i nevolje. Budite obzirni i svakome pokušajte pomoći, pokažite da vam je stalo. A ako se netko koga poznajete odluči na taj čin, nemojte misliti da vas ta osoba nije voljela, da joj nije bilo stalo, da nije pokušala živjeti. Shvatite samo da je toj osobi svijet postao mjesto na kojem više nije mogla živjeti, a život teret koji više nije mogla podnjeti. A ako ste vi jedna od osoba koja razmišlja da počini samoubojstvo, samo se sjetite da nekome ipak je stalo i da će se sutra dogoditi barem jedan trenutak zbog kojeg vrijedi ostati živ.
- 18:03 -
